Corto Maltese: Više od stripa

„Kad se želim opustiti, čitam Engelsove eseje. Kada želim nešto ozbiljno, čitam Corta Maltesea“. (Umberto Eco)

Govoriti o Cortu Malteseu kao strip-junaku je jako težak zadatak. Osim što ne odgovara klasičnom sterotipu „junaka“ (prije bi ga se moglo opisati kao slučajnog ili antijunaka), on je nadrastao strip kao žanr i postao važno mjesto u modernoj (kontra)kulturi kao simbol individualnosti i otpora svim oblicima represije. Iako je sam rijetko uzimao oružje u ruke, najčešće radi samoobrane ili pomažući nekom prijatelju, kao u Etiopiji ili u Irskoj, i češće je svjedok događaja nego što u njima aktivno sudjeluje, uvijek se stavljao na stranu potlačenih i uz sebi svojstvenu ironičnost (kojom skriva vlastite osjećaje pred drugima i kojom se nastoji obraniti od neizbježnog emocionalnog angažmana) dao svoj doprinos onome što bi ocijenio pravednim.

Corto Maltese i Hugo Pratt

Hugo Pratt i Corto Maltese

Corta je stvorio strip-crtač Hugo Pratt (1927.-1995.), većim dijelom vjerojatno na vlastitu sliku (ili sliku o sebi kakav je želio biti). Pratt je, poput Corta, proživio djetinjstvo u multikulturalnom okruženju u Veneciji (rođen je u obitelji turskih, engleskih i židovskih korijena), te kasnije u Etiopiji nakon što ju je osvojila Mussolinijeva Italija, kasnije je proputovao sve kontinente i Polineziju. Osim Corta Maltesea, poznat je i po seriji „Pustinjski škorpioni“ (serija su nakon njegove smrti nastavili drugi autori) i stripu „Jezuit Joe“.

Corto Maltese je nacrtan kao mršav momak u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim, najčešće u mornarskoj (kapetanskoj) uniformi, sa naušnicom u uhu i cigaretom u ustima. Podanik je Britanskog carstva, rođen na Malti. ali se ne identificira s nijednom nacijom.  Čita Moreovu „Utopiju“ (i nikad je ne dovrši), ima prijatelje i poznanike po najčudnijim mjestima i sa obje strane zakona, a i sam se povremeno bavi piratstvom, i među njima uživa veliko poštovanje, iako s nekima ima prilično kompliciran ili napet odnos (Cush, Rasputin). Glavni „stalni“ neprijatelj mu je Venexiana Stevenson, avanturistica i kriminalka snažnog i emancipiranog karaktera koja smatra da je „avantura preozbiljna stvar da bi je se ostavilo u rukama muskaraca“, iako i prema njoj osjeća veliko poštovanje. Žene su i inače u njegovom svijetu uglavnom jaki karakteri, po svemu ravnopravne muškarcima (Esmeralda, čarobnica Zlatousta). Prema vlastitom priznanju, „jednom davno“ je bio zaljubljen, a svoje romantične osjećaje rijetko pokazuje ili ih samo daje naslutiti, možda najviše zato što je svjestan svoje nestalne prirode koja ga sprječava da se predugo zadrži uz jednu osobu i na jednom mjestu. Premda se više puta vraća u Veneciju, ne dopušta si da u njoj ostaje duže nego što je nužno, smatrajući da bi ona „…bila njegov kraj“ (Anđeo na prozoru istoka).

Pratt je Corta Maltesea crtao svojim „klasičnim“ stilom, bez velike figurativne stilizacije ali uz mnogo detalja u ponekad kaotičnim slikama. Mnogo je scena bez teksta, gdje se nastoji postići atmosfera, odnosno ozračje koje se najčešće bavi Cortovom introvertnošću (pejzaži, pogledi, napete situacije, iščekivanje) ili situacijom u kojoj su dijalozi suvišni (najčešće putovanje). Možda je baš zbog takvih scena Corto Maltese ocjenjivan neprikladnim za filmsku ekranizaciju, osobito u ovom kasnijem razdoblju gdje se filmska radnja gradi na dinamičnosti i gdje je sve manje mjesta za razradu atmosfere kroz usporenost i tišinu. Sam Pratt je jednom rekao da bi idealni Corto Maltese bio David Bowie, čije je lice samo po sebi dovoljno interesantno da vizualno nosi duge tišine, što, na žalost, nikad nije realizirano.

Svijet Corta Maltesea

Prva epizoda gdje se Corto Maltese pojavio bila je „Balada o slanome moru“, izdana 1967. i postavila je odmah „okvir“ kojim je ugrubo definiran Corto kao lik – Corto je u radnju ušao praktički kao slučajni gost (spašen je sa splavi za koju ga je vezala njegova pobunjena posada) u neobičnoj priči o kriminalnom „imperiju“ tajanstvenog Monaha, koji se isprepleo sa interesima Nijemaca u osvit 1.svjetskog rata u njemačkoj Polineziji, te sa otmicom djece jednog milijunaša (Monah je, kasnije će se ispostaviti, igrom slučaja njihov nestali ujak). Corto se, iako povezan sa Monahom nekim prošlim „poslovima“, stavlja na stranu onih koje smatra „dobrim momcima“, svjestan da se i kod „loših momaka“ radi više o nijansama nego o crno-bijeloj podjeli (primjerice, kod njegovog prijatelja Rasputina, koji se često nalazi na strani „loših momaka“ iako ga njihov odnos ljubav-mržnja gotovo uvijek na koncu stavlja na Cortovu stranu), što će dovesti do sretnog kraja sa za njega gorkim okusom, tipično za gotovo sve njegove avanture.

Prijevod: „Neću poći s vama, Corto Maltese.“ – „Znam.“

Corto će, što sam, što u društvu svojih prijatelja, poput Rasputina – nema veze sa „onim“ Rasputinom, iako mu je fizički i karakterno sličan; Rasputin često predstavlja i „comic relief“ zbog svojih mizantropskih stavova i postupaka, iako se radi o beskrupuloznom kriminalcu; profesora Steinera, Tristana Bantama i nekih mnogo poznatijih, poput Jacka Londona, Ernesta Hemingwaya, Hermana Hessea i drugih, proputovati gotovo cijeli svijet i proživjeti 1.svjetski rat u Francuskoj, Italiji, Polineziji, Etiopiji, te posjetiti izgubljeni kontinent Mu i pomoći Merlinu, Oberonu, Pucku i Morgani da obrane Avalon od novovjekih osvajača s kontinenta (San zimskog jutra, jedna od možda najboljih epizoda; kombinacija Shakespearea i mita o Hengestu i Horsi), uvijek ostajući vjeran sebi i svojoj filozofiji da u velikim događajima zadrži svoj kurs i osobnost. Uostalom, to je Corto sam sebi odredio urezujući si u djetinjstvu na dlan očevom britvom crtu sudbine kako bi izbjegao da mu sudbina bude predodređena.

Važni elementi svijeta Corta Maltesea su fantazija, snovi i magija (iako nikad klasična i jeftina, već više oslonjena na okultno i pod utjecajem kabalističke mistike – utjecaj Prattovog djetinjstva u Veneciji, animističkih vjerovanja i tajnih društava, ovisno o mjestu gdje se radnja odvija). Njegovo porijeklo ga predodređuje za takvo okruženje – majka mu je bila ciganska vještica Nevjesta Gibraltara, a otac mornar iz Cornwallea i od djetinjstva je bio okružen mistikom i poviješću (Malta je bila templarsko uporište). Jedno od upozorenja koja mu je majka dala – i koje mu je kasnije i pomoglo – bilo je da se čuva djevojke zelenih očiju. Corto Maltese se može smatrati i jednom vrstom vodiča kroz  djelomično alternativnu povijest, gdje on, manje ili više slučajno, sudjeluje u ili svjedoči važnim događajima, poput Oktobarske revolucije (Corto Maltese u Sibiru) ili smrti Crvenog Baruna (Burgundac i ruže Pikardije), u kojima mnoge poznate ličnosti dobivaju vrlo ljudske i često nelaskave karakteristike (što ih, u konačnici, možda i više čine ljudima a manje simbolima).

Prijevod: „Ah, da, da... Ali čak je i Božić stigao 27. (Prosinca, op.p.), ovdje u Veneciji godine su uvijek malo duže“.

Kraj

Upravo zbog opisane uronjenosti u jedan „pomaknuti“ svijet koji je nestao početkom XX.stoljeća, i sam Corto je u jednom trenutku jednostavno nestao, odnosno Pratt ga je prestao crtati. Kronološki, Corto nestaje uoči španjolskog građanskog rata (a u jednoj Prattovoj seriji nevezanoj za njega, spominje se da šverca oružje republikancima), što je u biti vrlo prikladno, budući da je taj rat razbio sve preostale romantične predodžbe o svijetu nakon Velikog rata (kako se 1.svjetski rat nazivao prije 1939.) i ukinuo oštru granicu između „dobrih“ i „loših“ momaka kada su obje strane počele krvaviti ruke u sukobu ideologija nametnutih Španjolskoj. Pratt je o tome jednostavno rekao da Corto „…nije umro, već je otišao jer u svijetu u kojem je sve proračunato i industrijalizirano za njega više nema mjesta“.

Prijevod: „I od cijelog tog sna, ti si jedino stvarno što mi je ostalo“.

Čitanje Corta Maltesea možda je najbolje opisao već spomenuti Umberto Eco. Međutim, njegova ljepota je u tome što omogućuje strogo individualan doživljaj svijeta u kojem on živi a koji je za nas sada izgubljen. On budi nostalgiju, želju za putovanjem, za istraživanjem. Poziva na buđenje romantičara u ljudima koji su na romantiku zaboravili baveći se prizemnijim svakodnevnim stvarima.

Naravno, onima koji mu to dopuste. A vrijedi mu dopustiti.