Grad u pustinji, grad stranaca

Putopis -  Abu Dhabi

Abu Dhabi (Abu Dzabi; ar. „otac gazele“) je grad u vječnoj sjeni svoj poznatijeg susjeda Dubaija. Iako je glavni grad i Ujedinjenih Arapskih Emirata Abu Dhabi (čije se zalihe nafte procjenjuju na cca 90% ukupnih rezervi UAE-a, odnosno oko 9% svjetskih rezervi nafte i plina), iako je trenutno najveće komercijalno središte na svijetu i iako je upravo on zaslužan za to da Dubai nije bankrotirao kada je recesija dosegla svoj vrhunac, on je u našim krajevima najpoznatiji po tome što Garfield tamo stalno šalje dosadno mače Nermala.

PIŠE Matko Cerniar, inženjer brodogradnje

Abu Dhabi je prije svega – grad stranaca. Domaći ljudi, dakle Arapi, ovdje su manjina i kao da se uglavnom drže za sebe i izbjegavaju se miješati sa došljacima, što ponekad prelazi u očitu aroganciju. Većinu ljudi na ulicama čine Indijci, Pakistanci, Filipinci i Zapadnjaci, prometni znakovi su ispisani arapskim i latiničnim pismom, engleski jezik je praktički jedini jezik koji ćete zatrebati u svakodnevnom životu (osim kada se, iz bilo kojeg razloga, morate nositi s njihovom policijom i službenim institucijama – neznanje arapskog je tu ozbiljan hendikep i može vam se dogoditi da budete čak i prevareni). Jedna zanimljiva stvar koju ćete vrlo brzo otkriti je ta da su „prave“ arapske brojke ipak drugačije od naših.

Sam grad je preslika američkih gradova koji su organizirani u sistem rastera, sa širokim ulicama, neprijateljski nastrojenima prema pješacima ili, ne daj Bože, biciklistima (indirektno vezano za ovu temu, preporuča se pročitati „Biciklističke dnevnike“ Davida Byrnea u kojoj se takva organiziranost gradova veže za širi kontekst načina života i modernog koncepta arhitekture gradova). Arhitektura je zapadnjačka sa sporadičnim elementima arapskih utjecaja i stvarno je ponekad lako zamisliti da ste promašili kontinent, osobito kad u šetnji prolazite kraj velikih trgovačkih centara, nebodera i sveprisutnih McDonaldsa ili Burger Kinga (naravno, meso je halal, a alkohol se toči na za to određenim mjestima, uglavnom pubovima ili barovima luksuznih hotela – i to se prilično skupo plaća). Međutim, pjesma mujezina koji zove na molitvu brzo će vas razuvjeriti. Naime, džamije su prisutne na svakom koraku, iako su uglavnom manje i često neugledne, pomalo čudno za tako bogatu zemlju. Najljepša među njima, džamija pokojnog šeika Zajeda bin Sultana Al Nahyana nalazi se izvan grada, između dviju glavnih cesta koje spajaju grad i otok Abu Dhabi sa kopnom (Mussafah i Al Maqta) i stilom i izvedbom pomalo podsjeća na Taj Mahal.

Međutim, opći je dojam da je grad kao cjelina jedna imitacija, blijeda i neuspjela, i da se grad u neku ruku dvoumi što bi htio biti. Osim toga, kvaliteta gradnje je prilično loša i nagrižena vrućinom, vlagom i pijeskom i već nakon dvije-tri godine zgrade počnu izgledati oronulo i spremno za rušenje. Vozila na ulici su uglavnom velika (terenci i limuzine), rijetki voze motore a skutera uopće nema jer se ovdje vozi brzo i nepredvidljivo, dakle opasno. Za preživjeti „rush hour“ potrebno je imati puno umijeća i čelične živce, bilo da ste vozač ili pješak. Vožnja taksijem je prava mala avantura, jer taksisti često ne znaju engleski, a vrlo često ne znaju kamo bi vas trebali odvesti, tako da je poželjno znati koji je landmark blizu vaših odredišta (trgovački centar, važnija banka itd.). Posebno su zloglasni sad već gotovo istrijebljeni zlatno-bijeli taksiji, i to po smradu (možda politički nekorektno, ali točno), broken english-u i uvijek pokvarenim taksimetrima (preporuča se cijenu dogovoriti prije sjedanja u taksi, inače ćete se jako neugodno iznenaditi).

Slično Dubaiju, i Abu Dhabi se stalno mijenja, gradi i nadograđuje. Grad se konstantno širi prema pustinji, grade se luksuzne stambene četvrti, pa čak se i cijeli otoci počinju ubrzano urbanizirati (Saadiyat Island je nedavno bio domaćin utrci Formule 1, a do pred cca 4-5 godina praktički ničeg nije bilo). Ali, kao što je već spomenuto, sve je to pomalo šuplja priča jer u većini novogradnji nema tko živjeti ili se u luksuzne zgrade nakon perioda neuspješnog čekanja useljavaju radnici, čime se koncept ekskluzivnosti potpuno ruši. Ono čime Abu Dhabi ne oskudijeva, pustinji usprkos, je voda, koja se uglavnom dobiva desalinizacijom mora (s druge strane, došlo je do prave ekološke katastrofe u pojedinim dijelovima zemlje jer je more postalo preslano kad se višak soli nakon desalinizacije jednostavno vratio u more).

Ima se, može se – jedna od fontani na Corniche roadu

Abu Dhabi ima više lica, ali ih ne pokazuje sva svima. Službene vlasti predstavljaju ga i kao grad kulture i povijesti, ali ta se povijest rijetko susreće u svakodnevnom životu. Najstarije zgrade u gradu nećete naći niti prepoznati ako niste upućeni, a usprkos stalnim gostovanjima svjetskih umjetnika nema politike „kultura narodu“ nego je ona rezervirana samo za elitu koja je u stanju skupo platiti ulaznice (iako, ruku na srce, nerijetko se održavaju zanimljive izložbe za koje je cijena prilično pristupačna).

Još jedna negativna strana je gotovo kastinska podjela ljudi – na vrhu društvene piramide su domaći Arapi, koji su ovdje apsolutni gospodari i zaštićeni zakonima, velikom većinom bogati po rođenju i poticani od strane države velikim sredstvima. Ispod njih su ostali dobrostojeći Arapi i Libanonci i Zapadnjaci („expats“), velikom većinom dobro plaćeni i skupljeni sa doslovno svih krajeva svijeta (u internet caffeu je jednaka vjerojatnost da ćete čuti „How’s it going, mate?“ kao i „Gde si, matori?“). Inače baš za Zapadnjake se često čuje da su UAE meka onih koji se na Zapadu nisu uspjeli izboriti za dobre pozicije. Ispod njih dolaze Filipinci i ostali Azijati, a pri samom dnu su Indijci, Pakistanci i siromašni arapski došljaci koji rade najslabije plaćene poslove i nerijetko služe kao potpuno pokorna i ustrašena ropska radna snaga. Jedna od prvih stvari koje shvatite dolazeći ovdje jest da ste kao Zapadnjak (bijelac) privilegirani dok se držite pravila i da na mnoge stvari morate jednostavno zažmiriti ili okrenuti glavu od njih – ako već niste dio onih koji iskorištavaju niže od sebe. To je najružnija strana ovog grada i zemlje i stvari se jako, jako sporo mijenjaju (brže na papiru nego u praksi, i to uglavnom zato što se loš glas daleko širi).

Žene su ovdje posebna i komplicirana priča. Iako su uglavnom odjevene u tradicionalne duge haljine (abbaye), ispod njih uglavnom nose modernu zapadnjačku odjeću (najčešći su kupci u trgovinama modnih marki), a ni „štiklice“ nisu rijetka pojava (dovoljno je oslušnuti ih dok prolaze), razgovara se na najnovijim mobitelima i voze se skupa kola. Službena politika potiče njihovo obrazovanje i školovanje, ali tradicija je još uvijek jaka i mnoge se udaju na stari način, dogovorenim brakovima i imaju posebne bazene, plaže, klubove itd i ne komuniciraju otvoreno s muškarcima (smatra se vrlo riskantnim pokušati započeti razgovor s njima, a ni obrnut slučaj nije jako česta pojava). Opći je dojam da se promjene događaju ali polako, vjerojatno zbog utjecaja tradicije i konzervativnijih susjeda, kao što je vrlo utjecajna Saudijska Arabija. Ipak, UAE su prilično liberalniji u odnosu na njih; tipični primjeri su bili oko Valentinova, kada su saudijske vlasti zabranile prodaju crvenih ruža kao simbola zapadnjačke dekadencije, a mnogi su ih bogatiji Saudijci kupovali na crnom tržištu ili u Abu Dhabiju, gdje takve zabrane nije bilo, te oko prošle Nove Godine (????) kada je Dubai bojkotirao proslavu u znak solidarnosti s Palestincima i Libanoncima (to je bilo vrijeme izraelske invazije na Libanon), dok je Abu Dhabi bojkotirao bojkot i time dobio mnogo publiciteta i preoteo značajan prihod od turizma Dubaiju.

UAE su po definiciji islamska država i to se odražava u zakonima i običajima, primjerice za vrijeme Ramazana je nemuslimanima zakonom zabranjeno jesti, piti i pušiti na vidljivim mjestima prije zalaska sunca, kada muslimani poste. Sve su vjeroispovjesti u biti dopuštene ali bez prava na javno propovijedanje. Također, ateistima se ne preporuča preveliko naglašavanje svojeg (ne)vjerskog statusa – poželjnije je u formularima navesti bilo koju vjeru nego nikakvu. Svinjetina je dostupna na rijetkim lokacijama, kao i alkohol, za čiju konzumacija je potrebna posebna dozvola izdana od strane zaposlenika (iako se ta dozvola u praksi nikad ne traži). Općenito, na zapadnjačke navike se zatvara jedno oko sve dok se one izvršavaju u privatnosti vlastitog doma ili za to određenih klubova – u principu, pošten kompromis. Mnogi Arapi prilično neskriveno uživaju alkohol i to se također tolerira na temelju individualnog imovinskog statusa i/ili društvenog utjecaja (javna je tajna da je šeik jednog od susjednih emirata bio alkoholičar, vjeri usprkos).

Ona ljepša strana Abu Dhabija su dugo obalno šetalište Corniche (sa posebnim plažama za žene i obitelji i „sve ostale“), dobra gastronomska ponuda po nešto višim ali uglavnom razumnim cijenama (iako, u npr. talijanskom restoranu mala je vjerojatnost da će vam kuhati Talijan), shopping po povoljnijim cijenama (tu je Dubai u maloj prednosti; popusti su dosta česta pojava, osobito u vrijeme Ramazana), kao i uslužnost ljudi u trgovini i turizmu (koja često prelazi u gotovo neugodnu razinu, osobito onima koji na to nisu navikli – na Balkanu se takvo nešto možda nikad neće vidjeti).

Možda je sve navedeno pomalo nepravedno prema Abu Dhabiju, ali problem je u tome što se mnoge stvari jednostavno ne mogu navesti u turističkim vodičima, niti se mogu razumjeti dok se ne dožive, a osobito ako se neko vrijeme ne živi u tom gradu (kao i u bilo kojem gradu, uostalom – turist uvijek dobije vrlo manjkavu sliku mjesta koje posjećuje). Abu Dhabi puno ulaže u svoj imidž ali mnogo toga ostaje na obećanjima, tako da se ta sredstva mogu gotovo smatrati bačenima u vjetar. Trebat će još puno truda da Abu Dhabi stvarno dosegne razinu kojom se voli hvaliti.

Na kraju svega, pokazuje se da je Garfield bio prilično zloban šaljući Nermala u Abu Dhabi, jer ovo nije grad za nježne mačkice (arapski se mačka kaže mau, a postoji i autohtona vrsta Arabian Mau). Ovo je grad za turiste koji ne mare previše za autohtonost i za Zapadnjake koji su spremni stisnuti zube nekoliko godina kako bi zaradili dovoljno sredstava da započnu život na nekom ljepšem mjestu.