Roger Waters – The Wall Live In Zagreb

Prošle su 32 godine otkako su Pink Floydi predvođeni Rogerom Watersom objavili (ne)čuveni The Wall, paradoksalno uspješan konceptualni poluatobiografski album pun frustracija oko prerano poginulog oca, paranoje, ludila, izolacije i želje za izbavljenjem. Nakon 32 godine Waters je navratio u Zagreb da nam predstavi svoj magnum opus i podsjeti nas u kakvom svijetu zapravo živimo.

(c) cro.time.mk

Slušati i gledati The Wall kao show (jer to nije samo koncert, kao što nije samo album) je jedno potresno i prilično mazohističko iskustvo. The Wall ne nudi eskapizam i tipični rock hedonizam na temu sise/brzi auti/novac, već direktno suočavanje sa vlastitim frustracijama i političkim okruženjem – konzumerizmom, ratom i (ne)mogućnošću borbe protiv istih. I dok je u vrijeme kad je bio izdan on predstavljan kao iskustvo pojedinca u sustavu, novi The Wall se prebacio na globalnu razinu i okrenuo se prema vani. Zid koji je u originalu predstavljao Watersovu izolaciju od svijeta (i želju da se taj isti zid sruši) sada je postao simbol ograničenja slobode pojedinca, slobode razmišljanja i djelovanja.

Pozornica je na prvi pogled (u mojim očima) izgledala kao „Pink Floyd za siromahe“ (u odnosu na blještavilo koje su nudili Pink Floydi nakon što je Waters otišao), ali već na samom početku postalo je jasno da je to najmanje bitno. Poluizgrađeni zid koji se za vrijeme trajanja prvog dijela koncerta dovršavao ciglu po ciglu služio je kao platno za projekcije na temu žrtava rata i političke represije – tu su mjesto našli i iranski aktivisti za ljudska prava, i vatrogasci poginuli u New Yorku 11.rujna 2000., i Llorca i Watersov otac (poginuo u jednoj besmislenoj akciji u 2.svjetskom ratu – davanje lica žrtvama rata je uvijek efektnije od floskula o miru i pravdi), našlo se tu mjesta za citiranje Dwighta D.Eisenhowera („Svaka puška koja se izradi, svaki ratni brod koji se porine, svaka raketa koja se ispali u konačnici znači krađu od onih koji su gladni a nismo ih nahranili, od onih kojima je hladno a mi ih nismo odjenuli…“ – vrlo bitna simbolika, s obzirom da je Eisenhower – Ike – bio poznat po tome što je rat shvaćao samo kao krajnje sredstvo u borbi protiv zla, te se opirao moći vojne industrije), ali i vrlo važnu poruku – kada je u pjesmi „Mother“ otpjevao stih „Majko, trebam li vjerovati Vladi“ na zidu se ispisalo „Nema jebene šanse“ (na hrvatskom), što je oduševilo publiku – zaista pogođena poruka u vrijeme previranja u Hrvatskoj. Prikazana je snimka u kojoj američki vojnici pucaju na grupu civila. Prikazane su antireklame za i-Svašta proizvode (iListen, iFear, Hitler s natpisom iPaint – prava No Logo simbolika, nikad aktualnija nego danas), bombarderi koji ispuštaju bombe u obliku Davidove zvijezde, križa, polumjeseca, srpa i čekića, simbola Mercedesa, Shella – korporacija, religija, političkih institucija koje sve manje diskretno stežu obruč nad osobnim slobodama čovjeka.

Roger Waters nikad nije bio showman, već samo čovjek koji stoji iza cjeline, ali čini se da je s godinama omekšao i konačno počeo uživati u onome što radi – na jučerašnjem koncertu je stajao ispred zida, animirao publiku (uvijek s mjerom), uživljavao se u ulogu paranoidnog i fašističkog lika koji kroz radnju priče albuma postaje i na koncu sa zadovoljstvom srušio zid koji je sagradio, prizvavši u sjećanje pad Berlinskog zida i prizivajući rušenje onih koji su u međuvremenu se pojavili (Zapadna obala, granica SAD-Meksiko).

(c) cro.time.mk

Glazba je u svemu ovome samo još jedno sredstvo prenošenja poruke. Priču The Wall-a može se pročitati i na Wikipediji, ali ona je jučer bila sasvim sporedna. Neke pjesme su se savršeno uskladile s porukama na zidu (ili obrnuto?) a emotivni vrhunac je bila Comfortably Numb, pjesma o drogiranom raspadu ličnosti glavnog junaka. I koliko god bila vrhunski izvedena, jasno se osjećalo koliko Watersu nedostaje David Gilmour, njegov nekadašnji glavni muzički partner (i autor glazbe za navedenu pjesmu), koji je davao melodiju i formu Watersovim oporim tekstovima i činio ih pristupačnijim publici (nešto poput omatanja gorkog lijeka u kocku šećera). Nedostajao je i njegov mirni autoritet na pozornici, njegova je zamjena bio gitarist koji ga je vrhunski „skinuo“, ali koji jednostavno nije Gilmour (i ne samo zato što se pritom ponašao kao rock zvijezda, mašući kosom i gitarom, što je na trenutke bilo stvarno smiješno). A na koncu konca, zbog ukupne poruke i sama glazba je dobila drugi kontekst, miljama daleko od ideje koja je iznjedrila The Wall. Nije da je bilo svejedno što se zapravo čuje, ali nije ni da je bilo potpuno primarno. Ona je postala zupčanik u mehanizmu, i to mehanizmu koji ne drobi, već šalje važnu poruku.

Nisu izostali ni scenski efekti – animirane figure ključnih likova priče (majke, učitelja, supruge), leteća svinja (prekrivena reklamama), avion koji se ruši na pozornicu, ali sve to je bilo čak možda i suvišno. Sve što je trebalo reći pisalo je na zidu i koga je zanimalo mogao je čitati, oni drugi sumnjam da su uopće došli. Dirljiv trenutak bilo je izvođenje „Mother“ usklađeno sa video snimkom Rogera Watersa sa koncerta 1980. – „jadnog, sje*anog Rogera“, kako se Waters sam opisao, sažimajući u tome put koji je prešao u ovih 30 godina. A godine su mu donijele pomirenje (koliko je to moguće) sa ostalim članovima svoje bivše grupe (nastup na Live 8), sa The Wall­-om kao svojim remek djelom (i vječnim teretom), sa svojom veličinom u svijetu glazbe i položajem u sistemu (u smislu rock industrije) koja se može koristiti i u dobre svrhe, a ne samo za vlastiti probitak. Roger Waters je pokazao kako se radi show s porukom, s misijom i ne vjerujem da se na to moglo ostati ravnodušno.

Kad se sve završilo, u glavi mi je još zvonila posljednja pjesma „Outside The Wall“ a pred očima sam vrtio scene koje su se prikazivale na zidu, scene koje jasno govore „jučer u Afganistanu, sutra u vašem stanu“. Mislim da ih neću tako brzo zaboraviti, a mislim da više ni The Wall neću gledati istim očima (a kad vam to kaže netko tko sluša Pink Floyde skoro 20 godina, to nije mala stvar). A znam da nisam jedini kojem se to vrtilo po glavi, to se moglo čuti od mnogih koji su prolazili mimo mene izlazeći iz dvorane.

Mislim da bi Waters ovim bio zadovoljan. The Wall, 32 godine kasnije u Zagrebu – misija uspješno izvršena.